Rukometna bajka i dalje živi u Grudama. Prošle nedjelje ispisana je još jedna njezina stanica. Službeno je proslavljen sedmi naslov prvakinja BiH nakon pobjede nad Ilidžom 34:32 u 22. kolu Premijer lige BiH. No nije to kraj ove uspješne sezone. Ostala je još završnica Kupa BiH u dvorani Bili Brig. Ekipa Gruda osmi put zaredom  izborila je završnicu Kupa BiH, i ima priliku osvojiti „dvostruku krunu“, te podariti još jednu radost svojim navijačima i svima građanima Gruda koji mogu biti ponosni na svoje rukometašice. U petak je finale prije finala protiv ekipe Hadžića koja je u ligi uzela čak tri boda Gruđankama, a ako uspiju prvi put ove sezone pobijediti Hadžićanke Gruđanke će se u finalu boriti za četvrti trofej kupa protiv pobjednika drugog polufinala Krivaja – Ilidža. Nedavno je u ovoj rubrici gostovala ili naš domaćin bila Mia Lugonjić. A sad je pred nama i vama „dušu otvorila“ još jedna rukometna zvijezda koja polako počinje sjeti, još mlađa mladica izrasla iz rukometne škole „Od prvog koraka do naslova prvaka“ Josipa Zubac.

Kakav je osjećaj biti državni prvak u rukometu na početku karijere ?

-Osjećaj je neopisiv. Jednostavno znaš da igraš za najbolji klub u BiH i da gradiš sjećanja i nastupe uz prvaka BiH. Iako se nadam da će ih biti još mnogo jer sam tek krenula. Zaslužile smo naslov jer smo cijelu sezonu držale ritam koje naše suparnice nisu mogle pratiti. No, pred nama je još kup i prilika za još jedno slavlje.

Kako gledate na sezonu u kojoj su Grude vratile naslov prvaka BiH u svoje mjesto, koja vam je utakmica ostala u najljepšem sjećanju ?

-Zasluženo smo vratile naslov prvaka u Grude, naravno nije bilo lagano, ali naš trud se trebao isplatiti i isplatio se. Svaka utakmica ima svoju priču i sjećanje. Jedna po jedna se nizala i sve su prošle uz Božju pratnju i dobre rezultate. Nagrađen smo za trud i vjeru koju nismo gubili ni kad  nije išlo sve prema zamišljenom planu u našim glavama.

Kakav je osjećaj igrati seniorski rukomet u mladim godinama, kako na to gledaju vaše vršnjakinje i vršnjaci iz škole i mjesta koji nemaju privilegij kao vi da predstavljate svoj grad ?

-Mislim da je to san svake mlade sportašice,neovisno o rukometu. Svi se nadaju igrati za seniore, za one najbolje, najiskusnije. Naravno svatko od naših prijatelja i vršnjaka nas bodri i prati u rukometu. Mislim da se ne može svatko baviti sportom. Tu je mnogo odricanja, žrtvovanja, uskraćivanja, ali tko to uistinu želi dobije rezultate. Mnogi to neće shvatiti ili misle da je to nevažna stvar, ali ako nešto što radite volite, onda je sve moguće.

Još ste učenice, s obvezama u školi, rukometni treninzi su sve zahtjevniji, kako sve te obveze usklađujete, tko vam je pri tome najveća potpora ?

-Sve se može uskladiti samo treba želje i volje. Naravno da nije bilo mojih roditelja i obitelji koja me cijeli vrijeme podupire ne bi bilo ništa moguce. Profesori nam izađu u susret kao i trenerice koje sve to razumiju.

Kad prošetate ulicom bez trenirke HRK Grude, prepoznaju li vas ljudi ?

-Grude su male i većinom se svi znaju tako da bez obzira na trenirku HRK Gruda vjerojatno me prepoznaju. Jako mi je drago kada šetamo ulicama drugih gradova u trenirkama HRK Gruda da nas ljudi vide i prepoznaju, da komentiraju, evo ih, ovo su najbolje rukometašice u BiH.

Koja je najveća snaga ekipe Gruda, doživljavate li je kao jednu veliku obitelj ?

-Rukomet nas je spojio kao obitelj. Uvijek smo tu jedna za drugu,bez obzira na sve izazove i iskušenja, uspone i padove. Zajedno provodimo svaki dan u dvorani,smijemo se, zabavljamo, treniramo. Na terenu se držimo kao jedno, nevažno je ima li netko loš dan ili ne, tu smo jedna za drugu.

Kakav je odnos između starijih i mlađih igračica u ekipi ?

-Starije igračice prenose već stečeno znanje na nas mlade, na treninzima su uvijek na raspolaganju, što god trebamo uvijek su tu. Izvan terena se svi družimo neovisno o godinama.

Što vas je privuklo u rukomet, kako ste se odlučili za ova sport ?

-Oduvijek sam gledala razne sportove i znala sam da ću trenirati nešto. Prijateljica Ivana Mikulić me navukla na rukomet, zajedno smo išle iz škole na treninge, provodile vrijeme u dvorani. Bavila sam se i nekim drugim sportovima, ali niti jedan me nije privukao kao rukomet. Osjećaj moći kada postižeš golove, kada pobjeđuješ je neopisiv.

Tko vam je najviše pomogao u rukometu do sada ?

-Moja obitelj bez koje ne bi bilo ničega. Gurali su me kada mi je bilo najteže, bili su uz mene i govorili mi da ne odustajem. Naravno, tu je i moj klub koji je neizostavan dio, trenerice i predsjednik koji su nam uvijek na raspolaganju.

Tko vam je uzor među rukometašicama ?

-Nemam neku određenu rukometašicu koja mi je uzor. Mislim da sami sebi trebamo biti uzor jer smo sami sebi najveća konkurencija. Ako je netko mogao dogurati do te razine da bude nekomu uzor zašto i ti ne bi mogla, razmišljam ja bar tako.

Koliko mislite igrati rukomet, kakvi su planovi, koliko mislite ostati u svom klubu ?

-Planiram igrati rukomet dok kod budem mogla, jednostavno sam odrasla uz njega i mislim da bi se čudno osjećala da ga prestanem igrati jako rano. Tek sam krenula graditi lijepa sjećanja u Grudama, nadam se da će ih biti još mnogo.

Bi li željeli jednoga dana nastupiti za reprezentaciju ?

-Naravno, što se tiče reprezentacije BiH, bila bi mi čast igrati za državu u kojoj sam odrasla, – zaključila je Josipa Zubac, djevojka s rukometnim imenom, koliko je takvih, ali i prezimenom, jer jednako prezime nosi i njezina trenerica Zlata. A svakoj trenerici najveća je čast kad je učenica dostigne ili prestigne. Neće to biti lako, ali Josipa ima sve preduvjete za to. O njoj će se tek čuti…